Bijele trake, crna tišina: 33 godine bez spomenika ubijenoj djeci Prijedora

Na današnji dan prije 33 godine nesrpskom stanovništvu je naređeno da kuće i stanove označi bijelim zastavama, dok su oni koji se kreću gradom morali nositi bijelu traku oko ruke. Do danas, unatoč ranijim dogovorima, spomenika ubijenoj djeci nema, a bivši logoraši i žrtve ratne torture susreću se sa brojnim sistemskim preprekama.

"Na današnji dan smo svi morali objesit zastave bijele svezat bijele trake ako izlazimo i eto. Morali smo bit obilježeni, nije lako. Svaki put .. ponovo prolazit. Teško je. "

Tog 31. maja 33 godine prije, opštinski Krizni štab na čelu sa Srpskom demokratskom strankom, je putem Radio Prijedora naredio svom nesrpskom stanovništvu da svoje domove obilježi bijelim zastavama ili čaršafima, te da prilikom kretanja na javnim mjestima na rukavima nose bijele trake. U mjesecima etničkog čišćenja koji su uslijedili oko 30 hiljada Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm. Ubijeno je njih 3 hiljade 176, među Kojima 102 djece. O patnjama koje su proživjeli, strahotama koje su vidjeli, iako teško, svjesni su da moraju govoriti.

Mirsad Duratović, Udruženje logoraša Prijedor '92:

"Neko ko je to direktno gledao svojim očima, još u momentu dok sam vođen kao živi štit, direktna strijeljanja i u komšiluku i kroz logore, transporte. Imamo mi obavezu da pričamo o tome, ali ne može.. Čelik je čelik pa dođe do zamora materijala, a svi smo mi od krvi i mesa. Mi jednostavno polovinom smo krenuli dalje, a polovina našeg tijela i duše i bića je ostala u tom periodu '92. godine i mi se od toga nećemo moći odvojiti dok god smo živi."

I ove godine tako su u znak sjećanja na trgu položene 102 ruže za 102 ubijene djece, a na mostu uvezane trake sa njihovim imenima. Sa šetnjom su krenuli kod Starog grada, gdje je dogovoreno da spomenik bude sagrađen. No unatoč ranijim pregovorima, ni 11 godina od inicijative nemaju odgovora gadskih vlasti zašto nije sagrađen spomenik ubijenoj djeci. A to ističu, prisjećajući se '92, kao svoj zahtjev.

"Ovo sam preživio sve i poslije ovoga sam išao u logor, isti dan. Kao večeras. Obilježavanje kao obilježavanje, trebamo se prisjećati."; "Moramo se borit. Vidjet ćemo hoće li oni nama to dozvolit da se prave ti spomenici za djecu. Inače, ubijena mi je sestra od 17 godina, Maida, i ubijena su mi od brata 2 sina. Ajdin 9 i Alen 6 godina"; "Također, moja majka 52 godine stara i od mog brata žena, majka od ove djece, Nasiha, 30. Meni je još najteže ta žalost i ta bol što ja nisam svoju familiju našla.", kazali su građani.

Nakon sve ratne torture, sistemska je nastavljena do danas. Mnogima pravni status nije regulisan, većinom su nezaposleni, mnogi bolesni, a sudske troškove za odbijenice traženo je da plate sami. Borbu za status logoraša, da se prizna bespravno zatvaranje vode i danas. Na čak 504 lokacije u 10 opština, 3 države ekshumirani su posmrtni ostaci žrtava, a za još preko 6 stotina žrtava etničkog čišćenja u Prijedoru se još traga. Fikretu Bačiću ubijena je šestogodišnja kćerka, trinaestogodišnji sin, supruga, majka i ukupno 30 članova porodice.

Novac onima koji znaju gdje su grobnice nude, no preostale informacije do danas izostaju.

Fikret Bačić, predstavnik roditelja ubijene djece Prijedor:

"Ja tražim 29 članova svoje porodice među kojima dvoje djece, suprugu, majku, snahe, njihovu djecu, strine i njihovu djecu. I pokušavali smo, nudili smo novac za informacije, dobivali smo razne informacije koje nisu urodele plodom, koje su bile lažne, znači pokušalo se doći do novca."

Odustati ipak neće. Ni od traženja nestalih, ni od izgradnje spomenika, ali ni pravde. Iza sebe ostavljaju fragmente svjedočenja onoga što su proživjeli, no kažu da presude o obimu zločina govore najviše.

Do sada ih je pravosnažno doneseno preko 50 od čega 21 jedna pred Haškim tribunalom sa izreknutim kaznama od blizu hiljadu godina zatvora. Određeni pravosudni postupci još su u toku.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad